Moga budućeg muža upoznala sam u svojoj 27. godini.Dugo sam čekala da pronađem osobu kao što je on. On me jednostavno dira na stotinu načina. Naš treći susret bio je uz more u sumrak. Gledala sam ga duboko u oči i kroz misli mi je prostrujala samo jedna rečenica: Ovo ja gledam u oči mog budućeg muža.

Zatekla me ta misao i nisam uopće mogla shvatiti odakle se pojavila,jer ga ja tada još nisam ni poznavala. Ali, tad sam osjetila da je to to.

Bio je nenametljiv,drag,suzdržan. To mi se svidjelo u početku,međutim nakon nekoliko mjeseci postala sam nezadovoljna. Ja se u ljubavi prepuštam do kraja i bez rezerve,moja ljubav je jaka i sveprožimajuća i ne bojim se prepuštanja. I to želim od osobe koju volim, ne mogu drugačije funkcionirati u vezi.

Za jednog susreta sam već bila ljuta i rekla sam mu da želim da mi otvori svoju dušu jer ne mogu više tako. Rekao je da se strpim i da ne žurim jer mu treba vremena. On je imao u prošlosti dosta ljubavnog razočarenja i naravno to je rezultiralo zatvaranjem u sebe i oprezom. I još je usto rekao: Ivana, ja nisam nikad upoznao nekog poput tebe, nitko mi nije pružao toliko pažnje i ljubavi, tako iskreno i predano.

I tako je naša veza trajala i trajala,moja ljubav je rasla ali i bila sam sve nestrpljivija. Ponekad mi se činilo da ću odustati jer ta rečenica „Volim te“ nije nikako silazila s njegovih usana.

I onda se dogodilo nešto što mi je dokazalo da se NIKAD NE ODUSTAJE OD OSOBE ZA KOJU OSJEĆAŠ DA JE TVOJA SUDBINA, bez obzira na sve!

Njegova vječna fobija je zubar. U jednom trenutku zubobolja je postala neizdrživa,danima je trpio ali kod zubara niti blizu.

Uzela sam toga dana slobodan dan na poslu,sjela pokraj njega i rekla: Dušo,moraš to učiniti. Ja znam da svi imaju strahove,ali kad pogledaš strahu u oči,on će nestati.Pogledaj sad mene u oči jer tamo ćeš vidjeti samo ljubav i brigu za tebe. Sad ćemo otići kod zubara i ja ću biti uz tebe cijelo vrijeme, držat ću te za ruku i molit se za tebe da te što manje boli. Molim te,budi hrabar i krenimo.

Slomio se njegov otpor,ispred ordinacije smo proveli pola sata jer on nije mogao zakoračiti.

Kad je ušao već je bio blijed i znojan.

Cijelo vrijeme sam sjedila pokraj njega i sat vremena sam ga držala za ruku. Držao ju je grčevito,bila je mokra i boljelo me je koliko mi ju je stiskao.

Izašli smo iz ordinacije. Bol je prošla a on me je gledao nekim novim sjajem u očima,  jer ovo je za njega bio najveći dokaz moje ljubavi. Ne znaju ljudi koliko ljudske oči govore više od riječi.

Mislim da je tog trenutka počeo otvarati svoju dušu. Shvatio je da neće nikada više biti povrijeđen.

Te noći sam usnula prije njega. Kosa mi je bila razasuta po jastuku i imala sam bijelu spavaćicu. Taj prizor za njega je očito bio trenutak eksplozije svega što je držao u sebi dugo vremena.

Prišao mi je i čvrsto me zagrlio rekavši: Najljepša moja kraljice, danas dok si me držala za ruku,mislio sam samo jedno: Htio bih da me ova ruka zauvijek drži kroz život. Ti si moj život dušo.

I to je moja priča. Od tog dana ja sam u srcu njegova zaručnica.